Tri učiteljice - priča 1/21
PRIČE MOJIH MLADOSTI 1/21
Tri učiteljice
Tekst: Perica Jokić
Muzika: Vujica Jokić Riči
Interpretacija: Miodrag Stošić
Realizacija: oktobar-decembar 2020.
TRI UČITELJICE
Sa deset godina sam se pitao koje to ženske noge mogu bolje da te nauče da plivaš.
Ranka je tada imala 19 i po, a Branka 19 godina. One nijesu bile ni u kakvom srodstvu, ali meni su bile podjednako poželjne, kao bliznakinje. Danas jedna, sjutra druga. Nijesam mogao da se odlučim o kojoj više da maštam.
Već tada su bile vrsne plivačice, mada sam na njima prije primjećivao dvodjelne kupaćekostime koji su bili tako elegantno popunjeni da nijesam imao riječi za njihovog proizvođača. A i sam proizvođač bi bio zadovoljan da vidi šta mu se baškari u proizvodu.
Mojim drugovima je u startu bilo svejedno koja od njih će da ih podučava plivanju, dok sam se ja konstantno lomio između jedne i druge. Na kraju sam riješio da njima prepustim izbor.
Srećom, bio sam loš kursista pa me je najprije obučavala jedna, a zatim druga. A ja sam uživao u svojoj operisanosti od plivanja. Društvo je imalo dovoljno razloga da me zadirkuje da sam najgori.
Tek kad su me zajednički skopale, nešto sam naučio. Za početak, kako da ih zajašem u slučaju nailaska većeg talasa. Bez obzira na to što sam taj dio s voljom i lako savladao, insistirao sam na ponavljanju lekcije...
Tih dana nijesmo obraćali pažnju na Stanu, djevojku od 18 godina. Bila je mlađa, ali talentovanija od ove dvije. Doduše, nikad je nijesmo vidjeli kako pliva. Čak mi se čini da nije ni dolazila na plažu. Samo znam da je od svoje kuće uredno kretala sa peškirom, ćebetom, šeširom na glavi i naočarima preko cijelog lica. Zapravo, najviše bih volio da mi je ona bila učiteljica plivanja, ali nikako nijesam pronašao njenu plažu.
Tek dvije godine kasnije, nas pet – šest drugara odlučimo da je pratimo. Da najzad vidimo i nju u kupaćem.
Nekako i nije bilo previše vruće kada se zaputila prema rijeci. Išli smo na dovoljnom odstojanju da nas ne opazi. Već kod ribnjaka nam je bilo nejasno zašto skreće desno. Tamo se udaljavalo od svake plaže. I, kada smo počeli da gubimo nadu da ćemo vidjeti u čemu se kupa, iza jednog žbuna iznikao je mladić koji se uputio s njom, rutinski joj uprtivši ruku oko vrata.
Na naše veliko zaprepašćenje, i poljubili su se. Baš onako. Vidimo mi da ćemo biti svjedoci nečeg mnogo značajnijeg od pukog sunčanja. Ali nas lagano hvata strah jer tip bijaše, po ondašnjim mjerilima, mnogo stariji od nas. Sigurno je već gurao dvadeset petu, a možda i tridesetu. Sve bi nas jednom rukom premlatio!
Na ovu opasku se zagledasmo, ali ko da odoli rađanju istorije u kojoj i sami učestvujemo. Ono što smo tada vidjeli, odmah da vam kažem, ni na slikama nije moglo da se nađe. Bili su goli golcati tamo na malenoj zaravni okruženoj gustim šibljem.
On je na sebi imao jedino bijele čarape i ručni sat. Ona – ni toliko! Direktno ispod lepršave haljinice bila je bez ičega. Ma kakav kupaći kostim, gaćice i slične kerefeke! Bila je veoma oskudno odjevena.
Sve je brzinski bilo spremno za nešto, i samo smo čekali da vidimo za šta? Neka čudna jeza me je podilazila pri pomisli da ćemo baš ovdje, i prije prvog sudijskog zvižduka, odgledati jedinstvenu utakmicu sa pogotkom zlata vrijednim. A šta je toga dana čekalo Holandiju i Njemačku u finalu svjetskog fudbalskog prvenstva na Olimpijskom stadionu u Minhenu, više nam nije bilo važno.
Sjećam se da sam u vojsci, mnogo godina kasnije, sa puno manje straha prilazio demontiranju mina, nego ovom paru kada sam se šunjao u borbi za bolji vidik. U tom pregrupisavanju neko je bio više nestrpljiv i jasno se čulo lomljenje suve grančice. U isti mah smo se ustrijemili nazad. Glavom bez obzira.
Nikad se brže nijesam obreo kod kuće.
Tako smo prvi put mogli da vidimo ono do čega smo u zrelijim godinama i lično dolazili, često ni sami ne znajući kako.
U kući preko puta moje, ponovo je bila žurka. Do kasno su se vrtjele nove singlice, kao i ona sa pjesmom koju sam u tom trenutku shvatio više nego bukvalno. “Topom ću te gađat` moja mala, vidim li te da si s drugim stala!” A Stana se upravo upustila u izazivanje sudbine, jer je već bila s drugim. Toliko sam se plašio da se ne pojavi onaj u bijelim čarapama i sa ručnim satom, kao da sam ja nešto kriv.
(Perica Jokić)
Tagovi:
Ne daj se, Ines
Rade Serbedzija
Arsen Dedić