Nit’ je Sofka, nit’ je ... - priča 17/21
PRIČE MOJIH MLADOSTI 17/21
Nit’ je Sofka, nit’ je ...
Tekst: Perica Jokić
Muzika: Vujica Jokić Riči
Interpretacija: Miodrag Stošić
Realizacija: oktobar-decembar 2020.
NIT’ JE SOFKA, NIT’ JE...
Ne znam što mi je dala pogrešan broj telefona, do pogrešnog može da se dođe i bez pitanja.
Onda sam riješio da malo budem Marko Polo i krenem u avanturu. Zapravo, poluavanturu jer sam imao dovoljno novca da boravim i u hotelu sa pet zvjezdica dok je ne nađem. A ni alibi za aktuelno ubistvo čuvenog ratnog profitera mi ne bi falio. Makar i sam spavao u njegovoj majici, kao što će tamo neko po navici.
Pošto dolazim u totalno nepoznat kraj, bio sam spreman da prihvatim svakakav običaj: i to da se za prevoz koriste kamile, i da se hoda kroz pustinju i prašumu, i da nijesam u skladu sa JUS-om... Od svega, samo mi je zubato sunce bilo blisko.
Iz tog dalekog grada, u kojem sam privodio kraju svoje studije, još dalje se putovalo do njenog mjesta. Mislio sam da se ono nalazi iza svakog ćoška pa sam, opreza radi, krenuo pješice. I tako 12 kilometara. A mogao sam i lokalnim autobusom, samo da sam znao da se put ne završava ni na posljednjoj stanici.
Od autobuske ovog turističkog mjesta, koje je trebalo da bude krajnje odredište na mom hodočašću, ekspedicija sastavljena od nas jednog člana, morala je dalje. Srećom pješice, tako da nijesam morao da mijenjam prevoz. Samo sam nastavio u svojim cipelama broj 41.
Sa koliko sam trijumfa umarširao u njenu ulicu i sa kakvim strojevim korakom, sasvim je prirodno što su ovu trasu nazvali partizanski put. Ne vjerujem da na glavi nijesam imao vojničku kapu i na njoj metalnu crvenu petokraku. Jednom pedantnom skojevcu se ne bi desio takav propust. A desio se, naravno, jer tada već uveliko bijah civil.
I baš kada sam pomislio da njena kuća ne postoji i da je to samo priča iz bajke, nabasao sam na vilu načinjenu od bijele čokolade i drugih đakonija utopljenih u mirisu borovine. Mogao sam da odahnem, bila je stvarnost.
Uzalud sam zvonio na vratima. Baš kao i telefon koji mi je dala, i zvono je, izgleda, bilo pogrešno. Čulo se unutra, ali ko zna kome je zvonilo? Mački i miševima.
Onda sam odlomio parče čokoladne fasade i koliko-toliko dotirao izgubljenu energiju. Što je najgore, s popuštanjem entuzijazma počeo je da mi se vraća ukus za malter i kreč.
Već je i noć počela da se hvata, a ona ni da zarudi. Morao sam nazad po tragu rasutih kamenčića. Za uspomenu sam joj napisao poruku „Gdje da ti ostavim knjigu?“ i zatnuo je u vrata.
Da priča nema tužan kraj pobrinula se njena komšinica koja mi je rekla gdje je i dala mi njen telefon, odnosno samo broj. Ali ni to nije malo ako taj broj, zaista, vodi do njenog uva.
Na stanici u Nišu, pod hladnim suncem zime, čekala je autobus i pitala za knjigu. Poslala je svoju drugaricu, a ja svog druga. Ova je očekivala da će se naći sa mnom, a ovaj je bio siguran da će ga čekati ona.
Niko od njih nije znao s kime se sreo. Niti je njena drugarica znala kako ja izgledam, niti je moj drug znao kako izgleda ona. Ipak su nas savršeno odigrali. Imali su samo sat vremena do autobuskog presijedanja, ali im je bilo i previše, jer su prsa već od starta počela da im kipe sa „užasom“.
Kakva bješe, pitaš li Rogane? Bješe brate s ovoga svijeta. Nit’ je Sofka, nit’ je Koštana...
(Perica Jokić)
Tagovi
Ne daj se, Ines
Rade Serbedzija
Arsen Dedic