Bilo je ludo - priča 15/21
PRIČE MOJIH MLADOSTI 15/21
Bilo je ludo
Tekst: Perica Jokić
Muzika: Vujica Jokić Riči
Interpretacija: Miodrag Stošić
Realizacija: oktobar-decembar 2020.
BILO JE LUDO
Imala je običaj da kaže „bilo je ludo“. Govorila je da sam otkačen i da se sa mnom mogu doživjeti prave stvari. Znao sam ključ i trudio se da joj iz časa u čas izvodim bijesne gliste.
Vješto je vrebala kada ću da posustanem kako bi sekundu kasnije rekla da joj je dosadno.
Često nijesam uzimao vazduha prilikom egzibicija samo da ne bih remetio kontinuitet u njenom bezbrižnom ugođaju.
Kada bih slučajno zaćutao, koristio bih se pantomimom. Intermeco i bilo koja druga kratka stanka bili su nedopustivi. Pred njom je neprekidno moralo nešto da se odvija.
Dovoljno izdresiran, ili istraumiran, svejedno, i danas sebe uhvatim u nekim bespotrebnim vragolijama, a onda ukapiram da sam se riješio te napasti i da komotno mogu mirno da mirujem i da ćutim u tišini.
Jednom smo bili na skijanju. Imao sam teži pad. Smijala se misleći da je to dio predstave. A ja nijesam htio da je razočaram. Uslijedila je serija mojih namjernih lomova. Računao sam, i sav u gips da se pretvorim, ostaće mi oči. Mogao bih nešto beonjačama da gestikuliram, ili da pravim smiješne grimase rožnjačom. A od žute mrlje sam očekivao da ne bude samo mrlja. Njen osmijeh sa lica ne smije da siđe, bila je parola.
Ludo se zabavljala toga dana.
Onda smo pili kafu i vino. Od pomisli da joj jednom neće biti ludo, bio sam paralizovan dva trena. To je prevazišlo svaku mjeru, čak i za njeno optimalno vrijeme prestrojavanja.
Žamor društva dalekog stola začas ju je osvojio. Radarski precizno usmjerila je pogled ka nekom nadri mađioničaru koji je uspješno zabavljao svoj krug prijatelja pokazujući im najnovije trikove na kartama.
Bio je bez pardona okej i krajnje inspirativan za razliku od mene kome ni u trećem trenu nije polazilo za rukom da odvrati njen pogled. Skije daleko, a po tijelu nigdje mjesta za novi udes. “Da slomim glavu?”, pitam se na pragu sjajne ideje, a ne znam gdje sam je zaturio. Niti jedan „as“ u rukavu!
Ona je i dalje piljila u mađioničara, graktala, aplaudirala u sebi. A još više meni u lice!
Tip je imao svih pet kečeva. Moja pauza u razgovoru s njom odužila se par vjekova, a šansa da se prekine ćutanje bila je manje realna nego metoda za kolektivno izlječenje sto nijemih. Osjećao sam se kao otkačeni negativni elektron čija se energija troši sa kvadratom.
Već u sljedećoj sceni bila je za onim stolom. Svi su se glasno smijali.
Za razliku od Britanije kojoj je trebalo 156 godina da izgubi kontrolu nad Hongkongom, ja sam kontrolu nad njom izgubio za svega 156 sekundi!
Nije više bilo materijala ni za kakvo poglavlje o nama. Jedino mi je preostalo da napustim vino i da lagano opozovem sve ono što s njom bilo je ludo.
(Perica Jokić)
Tagovi
Ne daj se, Ines
Rade Serbedzija
Arsen Dedic