Liker kruškovac - priča 7/21
PRIČE MOJIH MLADOSTI 7/21
Liker kruškovac
Tekst: Perica Jokić
Muzika: Vujica Jokić Riči
Interpretacija: Miodrag Stošić
Realizacija: oktobar-decembar 2020.
LIKER KRUŠKOVAC
Znam da je imala smeđu kosu na uvojke; često neurednu i zamršenu kao upravo uteklu od
vjetra ili nečijih nemarnih prstiju s jasnom namjerom da od nje naprave ršum.
Znam da je hodala uspravno, isturenih grudi. Voljela je, a još više koristila, grudnjake
kasnih šezdesetih koji su bili kupastog oblika sa šiljatim vrhovima da se ubodeš. Kalup je baš znao da odabere šta na njoj da stisne. Zbog ta dva prkosna šiljka dugo nijesam znao kakve ima oči. Vjerujem da su i poslije svlačenja njene majice ostajale karakteristično ispupčene na onim mjestima.
Znam da je klackala bosa poslije jedne akcije štiklastih cipela da je nažuljaju. Dok je desnu štiklu nosila u ruci, na lijevu se poštapala izgledajući prelijepo u svom tom
invaliditetnom koraku.
I napila se jednom, sjećam se. Bila je teška kao nesreća! Tlo se pod njenim nogama pomjeralo kao paluba prekookeanskog broda dok se borila da tresne gdje je najmekše. Ili je samo ona na pravi način osjetila zemljotres koji se paralelno dešavao čak kod Skoplja.
Uspostavljajući kontakt sa svojim osloncem, u položaju blago povijenom prema zemlji,
lako joj je bilo da privuče zemljinu težu i da zaroni u snijeg. I to bez ronilačke opreme
i držanja za nos. Čuda su se dešavala preda mnom, a ja sam nejasno gledao kao da se to pred
nekim tuđim očima odvija. Kad sam shvatio da smo sami, riješio sam da nešto preduzmem. Za početak, podigao sam je i s naporom potkočio na noge. Pjevala je, a to i nije bio neki hit, tek par nerazgovjetnih riječi koje je ponavljala. Bilo je hladno i tresla se kao tek zaraženi tifusar u bici za ranjenike. Trpala je snijeg u usta, vrištala. Uši mi je probila dok sam se borio da je uparkiram u toplu sobu. Nije bilo jednostavno pa se, ovom prilikom, izvinjavam mečkolovcima koje nijesam shvatao.
Na trenutak osvajam vrata, ali ona je ponovo u snijegu koji bijaše neštedimice napadao kao poručen za mnogo veći grad, a ne ovaj koji smo imali. Ponovo sam skupio svu svoju polupijanu snagu i, poslije desetak minuta bespoštedne borbe, uspjeli smo da se uguramo. Zalupio sam vrata. Na drugom frontu ona je, ugledavši ringišpilskim pogledom krevet, smjesta ga zaposjela. Mislio sam, polomiće se.
Saška je bila zanosna, teška i pijana. Sve ono što sam volio kod nje, mada je ona
bivala sve više nezadovoljna takvim statusom. Imala je mnogo veće ambicije od klinačkog konzumiranja likera. Tako je neko vrijema, van moje kontrole, prosperirala kao zavidna narkomanka.
Sa odlaskom snijega i ona je otišla. Ne znam da li tamo gdje i Nataša, Igi, Marsela i Vanja, ali mi je mirisalo na tako nešto. Boro im je bio mentor za iglu, inače, kod nas pionir u ovom poslu, ali nikad nije pao. Ne bi me iznenadilo da je sebi, u stvari, sve vrijeme ubrizgavao čistu infuziju. To bi bio jedini razuman odgovor na pitanje zašto je samo on preživio.
Sigurno postoji to mjesto gdje se Saška nalazi. I ona zna gdje je, šta je i s kim je. Ali
kao da je isparila te zime, osamdeset i treće. Poznati datum, poznatija imena i pijana slova još se slavno drže na poleđini iskrzanog tiketa „Liker kruškovac“.
(Perica Jokić)
Tagovi:
Ne daj se, Ines
Rade Serbedzija
Arsen Dedić